Najživlja mrtva priroda

Zagrebački gornji grad za mene je slika i prilika mrtvog društva, i u njemu mi je najmiliji i naživlji jedan, narodni bože me prosti, muzej. I to muzej u kojem se čuva mrtva priroda – ilitiga Hrvatski prirodoslovni muzej.

Muzej je nedavno renoviran i proširen i postav mu je sada kvalitetniji i raskošniji nego ikad, pa se pripremite za ono što u velikom bijelom svitu zovu “museum fatigue” (niko kao Europljani ne umije tako tankoćutno elaborirati žal obilja!). Ovakav svjecki muzej u Hrvatskoj postoji doslovno samo jedan pa ne brinite, šire gledano izlaganje zamantanom civilizacijskom iskustvu ostaje periferijski mikrodozirano.

A pošto se većinu političke i egzistencijalne svakodnevice vrtimo oko historijske osi od posljednjih stotinu godina, lijepo se podsjetiti da je Zemlja nastala prije otprilike 4.5 milijarde godina, da su Požeškom kotlinom nekad gazili mamuti i vunasti nosorozi, a iz pećina zavijale hijene, da se sav živi svijet oko nas neprestano minja i da je u razvoju svake vrste sadržan čitav svemir kompleksnosti i kontradikcija.

U muzeju se svakoga dana održavaju i Deep Space projekcije, instalacijom u posebnoj dvorani možete se izložiti interaktivnim 3D letovima kroz cijeli poznati svemir, detaljnim vizualizacijama nebeskih tijela i novim perspektivama na poznata nam zviježđa. Horor vasione > horror vacui.

Šteta je jedino što ulaznica za muzej nije jeftina, pa vrijedno znanje i izučavanje za velik dio stanovništva ostaje nepristupačno, što je dodatno šteta jer se o prirodoslovlju ovih prostora više maltene nigdje javno ne uči, i ostajemo ograničeni na “content” s društvenih mreža koji je uglavnom baziran na drugim geografskim područjima i engleskom jeziku i zauzdan algoritamskim omčama.

Fun fact, u zgradi muzeja od 1797. do 1834. djelovalo je prvo zagrebačko javno kazalište zvano Amadeov teatar, zapravo bakanalije mađarskog grofa Antuna Amadea de Varkonyja, kojemu je bilo dosadno na županskom zadatku u gradiću pod Medvednicom.

Leave a comment